Ženidba - Gavella

"Posve nevjerojatan događaj u dva čina", podnaslov je što ga je Nikolaj Gogolj dodijelio ovom svom komadu.

Specifična, pomalo neuhvatljiva duhovitost ruskog klasika, jednog od rijetkih koje nisu osporavali ni realisti ni modernisti, vidljiva je već u nazivniku "Ženidbe", a i uvodne riječi Potkolesinove, s onim ozbiljno-duhovitim "Živiš, živiš, pa ti se najposlije sve nekako zgadi.", najavljuju jedinstven karakter pisca i njegova teksta.

Pred nama je, naime, komedija, no tragičnost je upisana u Gogoljev dramski mentalitet i kolikogod nam smijeha priuštio, on ne može, a da ne progovori o čovjekovoj tjeskobi, praznini i usamljenosti.

Zbog toga je i riječ o tako sjajnom piscu, od Nietzschea nazvanom "rodonačelnikom moderne dekadencije", autoru oko kojeg su se, povodom 200. mu godišnjice rođenja, sukobili Rusi i Ukrajinci, želeći ga "za sebe", odnosno tvrdeći da pripada upravo njihovoj - i, dakako, samo njihovoj - nacionalnoj književnosti. Isprva misleći da će biti činovnik, jer "to je korisnije za Rusiju", Gogolj se, srećom, nije mogao oduprijeti zovu pisanja, te je za života prošao put od potcijenjenog autsajdera do najpoznatijeg ruskog književnika, završivši život u bolovima i depresiji, uslijed koje je i zapalio sve svoje neobjavljene tekstove, među njima i drugi dio legendarnih "Mrtvih duša". No mada je napustio ovaj svijet sa samo 43 godine, ostavio je iza sebe dovoljno besmrtnih redova, među koje zasigurno pripadaju i oni zapisani na stranicama "Ženidbe".

Mateja Koležnik, slovenska redateljica redovito prisutna i na hrvatskim scenama, u svom je bavljenju kazalištem uvijek u potrazi za tekstovima s "odlično napisanim karakterima", koje najčešće pronalazi u korpusu suvremene dramaturgije. I u našem je teatru tako dosad potpisala režije LaButea ("Lom"), odnosno McPhersona ("Brana"), mnogo se više baveći glumcem i likom, nego konceptom i "redateljskim čitanjem". Stoga i od "Ženidbe" možemo ponajprije očekivati studiju karaktera i njihovih odnosa, kao i rad s glumačkom vještinom transformacije, koja će se nužno morati susresti i s pojmovima poput "karikaturalnog" ili "grotesknog", nezaobilaznima kad je Gogolj u pitanju. Pisac je to, naime, koji "oblik dovodi do izobličenja, a smisao do besmisla", otkrivajući u tome "neki sarkastičan nesklad", skriven u "običnim ljudima čija duša ne teži za sveopćom ljepotom, već za najminimalnijom socijalnom egzistencijom".