OPASNE VEZE - KAZALIŠTE KOMEDIJA - ZAGREB

Mjesto događanja: Zagreb - Kazalište komedija

Veseljko Barešić je cijelu karijeru pokazivao interes prema glazbenoj sceni. I to ne samo kao dirigent (jer taj naslov nosi već dugo, kao stalni dirigent Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija), nego i kao libretist, skladatelj, pjevač, a ponekad čak i kao scenograf. Njegovo posljednje djelo je mjuzikl, zapravo glazbena drama kako je sam naziva, prema svojedobno skandaloznom (ali i vrlo uspješnom) romanu Opasne veze Choderlosa de Laclosa.

„Preuredivši“ priču iz forme epistolarnog romana čija se radnja čita kroz pisma koja likovi upućuju jedan drugome, Barešić je libreto oformio kao dramski tekst s umetnutim glazbenim brojevima. Unutar tih brojeva vrlo se često odvija radnja, pa se njihov raspon kreće od zabavnih i lakih do emocionalno iznimno teških. Dijalozi se nerijetko odvijaju kroz songove, pa postupno počinju nalikovati na recitative koji postaju mjesto odakle se vode čavrljanja i ogovaranja, ozbiljni razgovori i intrige.
Glazba je ponekad gusta, a ponekad transparentna; ponekad simpatična, a ponekad „nelijepa“ i neatraktivna – ali je upravo prikladna dočaravanju razvratnog i pohotnog društva 18. stoljeća gdje plemići „jedu“ svoje prijatelje, rođake i znance kako bi sebi osigurali zabavu i nove društvene pobjede.

Daleko od toga da se doslovno oslanja na izvorni rokoko, ali opet s glazbenim elementima koji jasno podsjećaju odakle izvornik dolazi (jedan od takvih je, primjerice, sveprisutan čembalo – koji je i dio radnje, jer je jedan od likova učitelj glazbe), Barešić je stvorio partituru u kojoj su povezani različiti stilovi: od suvremene glazbe, glazbe 18. stoljeća, pa čak jazza, estrade i revijalne glazbe. Skladatelj se, osim toga, iz daleka oslanja i na tradiciju vagnerijanske opere iz koje pršte lajtmotivi i tematski rad. Stoga su motivi, koji su kod njega vrlo kratki i ekspresivni, mjesto dolaska i odlaska. Oni su, osim toga, i glazbeni trenuci koji se pamte.

Naravno, radnja je ta koja vodi partituru, pa se iz relativne lepršavosti prvog čina prelazi u tešku dramu drugoga. Uostalom, upravo u drugom činu stilska veza rokokoa i glazbene suvremenosti postaje još izrazitija i tješnja. Dominacija mola, tipičnih glazbenih „uzdaha“ kojima se suprotstavlja poneki ples poput valcera, ponovno se vraćaju u glazbeni mrak do kojega vodi zabranjena ljubav za predsjednikovicu Tourvel, odnosno kobno neplanirano zaljubljivanje za vikonta Valmonta. Prijeteći spori ukrasi povezani s harmonijama u kojima se prepoznaje glazbena suvremenost, govore zapravo i o novom tipu žanra: prema mnogim karakteristikama Opasne veze su mjuzikl, ali su doista glazbena drama, kako je istaknuto u podnaslovu libreta.
No kako suvremeni mjuzikl sve više i sve češće teži tragičnom završetku, propitivanju radnje i poruci koja traži ponovno promišljanje cijelog djela, tako i Opasne veze na Barešićev način također nose karakteristike suvremenog mjuzikla.

U Opasnim je vezama mnogo glazbenih „začkoljica“, podosta uputnica na 18. stoljeće, ali sve je to u duhu novog i drugačijeg pristupa glazbi onoga i žanru ovoga vremena. A po tome se i prepoznaje Barešićev stil. To je stil prepun želje da poveže staro i novo, pa skladatelj njime stvara novi žanr koji je i mjuzikl i drama. Da – Opasne veze su hibrid, ali je njihova rubnost posljedica novog umjetničkog gledanja na poznatu priču. Na taj način i glazba, poput priče, želi zaintrigirati, zainteresirati i povući, kako gledatelji ne bi ostali samo pasivni promatrači, nego kako bi postali aktivni primatelji priče i sudionici u njezinom osuvremenjivanju.